Tradicijski život i kultura područja krajnjeg istoka Hrvatske vrlo je znakovita, raznolika i bogata. Po kulturološkim se očitovanjima Vukovarsko - srijemska županija ubraja u panonsku kulturnu zonu s užim specifičnim područjima: iločki kraj i vukovarsko - srijemsko šokačko područje, vinkovački slavonski, ali i srijemski šokački kraj i županjska Posavina s posebnostima Cvelferije i specifičnostima ostaloga dijela Šokadije.

Povijesno gledajući iločki, vukovarski i dio vinkovačkog kraja bili su u sastavu Paorije - Banske, odnosno civilne Hrvatske, a ostali dio vinkovačkog i županjskog područja u okviru Vojne krajine ili Granice. U prostornom smislu, po koncipiranosti sela, specifičnostima graditeljskih ruralnih stambenih i gospodarskih objekata i cijelom kućanskom i gospodarskom inventaru, domaće ili obrtničke provenijencije, ovo područje u cijelosti pripada panonskoj ili nizinskoj hrvatskoj kulturnoj zoni.

Šokci su domaće starosjedilačko hrvatsko pučanstvo rimokatoličke vjeroispovijesti koji daju temeljna tradicijska kulturna obilježja ovog kraja, slavonskog ili srijemskog. Stoga je i ovo područje poznato i prepoznatljivo kao Šokadija. Na ove prostore tijekom 19.st. pa sve do pedesetih godina 20.st., uvjetovana ekonomskim razlozima, vršena su brojna organizirana, ali i individualna useljavanja hrvatskog stanovništva katoličke vjeroispovijesti iz različitih krajeva: Gorskog kotara, Like, Korduna, Krbave, Dalmacije, Zagorja, Prigorja, Međimurja, Hercegovine, Bosne, Vojvodine.....Kroz stariju i noviju povijest u neka od ovih područja useljavani su Mađari, Nijemci (Švabe), Srbi, Slovaci, Rusini, Ukrajinci, Česi, Talijani.... Tradicijska kulturna obilježja ovih etničkih skupina više su ili manje sačuvana unutar samih zajednica.

Pod utjecajem povijesnih prilika, ne samo na području Vojne krajine, već i Paorije, sela su raspoređivana u obliku jednoga ili duploga križa. U središtu sela građene su mjesne crkve, a na raskrižjima sela, ulazima i izlazima u selo, izvan sela u polju - podizane su kapelice i križevi - mali zavjetni sakralni spomenici. sela su zbijenog tipa s kućama bočnom stranom okrenute prema javnoj površini - ulici, posložene u nizu jedna do druge. U dubini dvorišta usmjerena je podužna strana kuće s pripadajućim prostorijama, te kućarima - stambenom zgradom sa sobama za mlađe bračne parove i svim pripadajućim gospodarskim objektima: štagalj, čardak, štala, pecara, krušna peć... Unutar središnjeg dijela dvorišta obično su dominirali gospodarska zgrada ambar -"trbuh" svake kuće, gdje su smještene žitarice i različite namirnice i drveni bunar s đermom.

Šokačke kuće u početnom razdoblju gradnje (18.st.) građene su od drva hrastovine i naboja, pokrivene slamom, a kasnije i drvenim daščicama - šindrom. U to vrijeme građene su bez trijema ili s manjim trijemom, koji je polovicom 19.st., izgradnjom zidanih stambenih zgrada, preinačen u veliki trijem građen po cijeloj dvorišnoj podužnoj stani kuće. Šokačke kuće uglavnom su bijelo ličene, a kreativnost i maštovitost seoskih majstora ogledala se na svakoj kući, u ukrasnim detaljima zabata, tipu trijemova, po uličnim ogradama, ulaznim i kolskim vratima. Veće zadružne obitelji i bogatiji pojednincigradili su svoje kuće pod utjecajem javnih objekata, širokim pročeljem - frontom usmjerene prema mjesnom putu s tri ili više prozora ili na ključ u obliku slova L i obveznim kolskim ulaznim vratima.

Društveni život u prošlosti po selima Vukovarsko - srijemske županije, napose graničarskim, obilježavaju velike obiteljske zadruge u kojima se živjelo na temelju zajedničke ekonomije i određenih nepisanih, ali međusobno poštivanih pravnih regula. Uz zadruge, kao čuvare tradicije, živjelo se i stvaralo i u pojedinačnim obiteljskim zajednicama. Izrazito se držalo do brojnih i raznolikih pučkih običaja vezanih uz različite poslove na selu. Običajno su bili propisani i upražnjavani životni običaji (rođenje, odrastanje, svadba, smrt,...) a redovito su održavani godišnji običaji vezani uz crkvene blagdane: Badnju večer, Božić, Poklade, korizmeni period preko Cvjetne nedjelje, Veliki petak, Uskrs. U pučkoj socijalnoj kulturi brojnošću običaja značajno mjesto zauzimaju blagdani: Duhovi, Velika Gospa, Svi sveti, mjesni crkveni godovi - kirbaji ....

Starinačko šokačko pučanstvo ovoga područja govorilo je specifičnim ikavskim govorom stare akcentuacije, što se i danas može čuti među starijim osobama. U jednom dijelu ovoga područja starinski dijalektalni govor je štokavska šokačka ekavica.

Seoski kućni inventar vezan je uz domaću kućnu radinost, ali i stare obrte, što je isključivo bila muška vještina.

U svakom većem mjestu bio je poneki majstor stolar, kovač, lončar, opančar, papučar, remenar - sedlar, užar, kožuhar, krznar, pletač valjanom robom - čarapar, klobučar, licitar i voskar... Izrada tekstila, veziva, čipke, različitih odjevnih predmeta, na ovim prostorima bila je gotovo isključivo ženska vještina. Izrađivane su jednostavnije svagdanje i svečane tkane ponjave (tekstilni pokrivači), prekrivači od vune, tkani ručnici, torbe i torbice. Brojne su i raznolike suvrstice svakidašnjih i svečanih narodnih nošnji za žene, muškarce i djecu. Kao gornji odjevni predmeti za hladnijeg vremena nošeni su obrtnički proizvodi s obilježjima specifičnim za lokalnu sredinu: različiti kožuščići, pršnjaci prsluci, rekle, aljine, kabanice, bunde, opaklije... Brojne je i raznolika ženska i muška obuća, načini i vrste pokrivala glave, formiranja frizura za djevojčice i odrasle djevojke....

Imućnije djevojke, momci i mlađe udane žene za svečanih prigoda obavezno su se kitile malim i velikim dukatima - zlatnim novcem. Taj dominantan i dekorativan nakit ovog kraja bio je i simbolom bogatstva i prestiža određene kuće i njenih članova.

Seoska moda, pod utjecajima građanske kulture i opće industrijalizacije na ovim prostorima, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće mijenjala se i raslojavala. Od tog vremena sve su češći unosi industrijskih tkanina u seosko ruho. U potpunosti su prevladali polovicom 20. st. kada narodno ruho na ovim prostorima prestaje biti življeni oblik.

Unatoč Domovinskom ratu i prijelom dva tisućljeća, šokačka tradicijska kultura na području Vukovarsko - srijemske županije u današnje vrijeme njeguje se, čuva i produžuje ne samo preko brojnih priredbi i manifestacija na tragu tradicije, nego i kontinuitetom suvremenog života koji respektira svoju bogatu prošlost.